Biblija Upućuje Na Prirodne Zakone

bible-265x300Da je nauka krenula od ove prve i osnovne činjenice, prihvatajući istinu o Bogu kao Stvoritelju – bilo bi mnogo manje lutanja, manje grešaka i manje burnih promena u naučnim teorijama i shvatanjima. Iako Biblija nije napisana naučnim jezikom, nauku moramo meriti Biblijom, jer su u njoj učvršćene osnovne naučne činjenice. Nauka i njene teorije nisu pozvane da ocenjuju Bibliju. Biblija je merilo koje suvereno potvrđuje istinitost prave nauke.

Uzmimo za primer poruke iz Knjige o Jovu. Jov je smatrao da je sposoban da odgovori na mnoga pitanja, koja su u njegovo vreme bila predmet dubokog naučnog istraživanja. Međutim, kad mu je Bog postavio određena pitanja, Jov je uvideo svu ništavnost svoga znanja i zato je priznao: “Zato kažem da nisam razumevao; čudesno je to za me, te ne mogu znati.” (O Jovu 42,3) Mnoga od tih davnašnjih pitanja i danas zbunjuju najsjajnije umove sveta. Još je uvek bez odgovara pitanje koje Bog i danas upućuje svakome: “Znaš li red nebeski?” (O Jovu 38,33)

Nadahnuta biblijska Reč otkrila je ljudima još pre tri i po hiljade godina da vasionom upravljaju prirodni zakoni, koje danas nazivamo zakonima nebeske mehanike. Nauka se još uvek bavi ispitivanjem “reda nebeskog”, to jest prirodnih zakona. Biblija nam kaže da je Bog ne samo vrhovni Naučnik koji poznaje te zakone, nego da je On i njihov Tvorac. Zato svako treba da kaže: “Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih izneo stvar svoju, koji čini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja.” (O Jovu 5,8.9)

Ne postoji nikakvo stvaranje bez učešća razuma. Stvaranje bez stvoritelja nemoguće je zamisliti. Svemir i naš svet u njemu nisu nastali pukom igrom slučaja. Jedan naučnik zato s pravom kaže: “Za postanak i razvoj života na našoj planeti potrebna je saglasnost tolikih bitnih uslova da je, matematički gledano, nemoguće da se svi oni u pravilnom međusobnom odnosu slučajno stvore na bilo kojoj planeti i u bilo koje vreme. Iz toga proizilazi da u prirodi mora da postoji jedan vrhovni um.”

Kao što je nemoguće od mnogih tonova prostim zahvatom stvoriti divnu Betovenovu “Pastoralnu simfoniju”, tako se ni svrsishodnost i celovitost našeg životnog okruženja ne može objasniti slučajnošću ili sticajem okolnosti. Red i plan u prirodi su očevidni, a svaki plan ima svog tvorca. Prirodni zakoni utkani su u stvaranje, i predstavljaju sredstvo kojim Bog upravlja svojim stvaralačkim delom. Biblija ovako opisuje vladavinu Božjih zakona u svemiru: “Gospod caruje! Obukao se u veličanstvo, obukao se Gospod u silu, i opasao se. Zato je vasiona tvrda, i neće se pomeriti.” (Psalam 93,1)

Na našem svetu ništa ne postoji samo od sebe. Ni postanak sveta ne može se drukčije objasniti, osim delovanjem ruke velikog Stvoritelja. Naučniku, koji je u svom kabinetu imao umetnički izrađen globus, jedan prijatelj koji je sumnjao u postojanje Boga postavio je pitanje: “Ko ti je izradio globus?” – “Niko”, odgovorio je naučnik, “on je postao sam od sebe!” – “Ti se šališ,” odvratio mu je prijatelj i dodao: “Taj majstor je veliki umetnik.” – “Šta”, završio je razgovor naučnik, “ti nisi spreman da veruješ da jedna obična kopija zemaljske kugle može postati sama od sebe, a to tvrdiš za ceo svemir i sumnjaš u postojanje njegovog Stvoritelja!” O namernom zatvaranju očiju pred istinom, apostol Petar ovako piše u svojoj poslanici: “Jer navalice neće da znaju da su nebesa bila otpre i Zemlja iz vode i usred vode Božjom rečju.” (2. Petrova 3,5)

Savremenog čoveka zadivljuju naučna gledišta koja su postavili stari Grci, a čije su ideje uglavnom bile suprotne Božjoj reči. Kako je čovek u svom naučnom istraživanju mogao da se tako udalji od istine? Biblija na to pitanje ovako odgovara: “Jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego zaludeše u svojim mislima, i potamne nerazumno srce njihovo… i većma poštovaše i poslužiše tvar nego Tvorca.” (Rimljanima 1,21.25)

Svesno odbijajući da proslave Boga, ljudi su počeli da služe stvorenome ili prirodi: “I pretvoriše slavu večnoga Boga u obličje smrtnog čoveka i ptica i četvoronožnih životinja i gadova.” (Rimljanima 1,23) Ljudi su se klanjali Suncu, drvetu, kamenu, raznim životinjama, dok najzad svaki lepši i veći kamen nije postao njihov bog. I dok su njihovi potamneli umovi tumarali vođeni svojim pretpostavkama i tradicijom, Božja reč je blistala sjajem istine podsećajući čoveka na Boga koji ga je stvorio. Usred duboke tame starogrčkog praznoverja, apostol Pavle je kao nenadmašni besednik uzviknuo: “Verom poznajemo da je svet rečju Božjom svršen, da je sve što vidimo iz ništa postalo.” (Jevrejima 11,3) Apostol Pavle ističe da je Bog stvorio vidljivo od nevidljivoga, odnosno – kako bismo to danas kazali – materiju od nevidljivih čestica. On kaže da je svet stvoren rečju Božjom, odnosno da materija potiče iz energije. Razmislimo malo o tome! Apostol je pre dve hiljade godina znao da materija proizilazi iz energije, i da se sastoji od čestica nevidljivih za ljudsko oko!

Danas znamo da su atomi ugaoni kamen postojanja materije. Svako, pa i onaj koji ne veruje Bibliji, mora priznati da celokupnim materijalnim svetom vladaju nevidljive sile, zbijene u strukturi beskrajno sitnih atoma. Biblija taj praizvor energije naziva Reč: “U početku beše reč… Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo.” (Jovan 1,1.3) Savremena nauka se skoro nehotice približava Bogu, skidajući veo za velom sa tajni materije i njenih zakona. Međutim, dok naučnici još uvek tragaju, Biblija je davno otkrila vezu između materije i energije rečima: “Rečju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova.” (Psalam 33,6)

Stvoritelj našeg sveta je Isus Hristos: “Jer je u njemu stvoreno sve što je na nebu i na Zemlji, što se vidi i što se ne vidi… se u njemu i za njega stvori.” (Kološanima 1,16; Bakotić) Uzvišeno je saznanje da je Isus Hristos u isto vreme i naš Stvoritelj, i Izbavitelj, i Prijatelj.